Ti si tu
preda mnom
u svetlosti ljubavi
A ja
Ja sam tu
sa muzikom sreće
Ali tvoja senka
na zidu
vreba svaki tren
mog života
I moja senka
čini to isto
busiju pravi za tvoju slobodu
Zašto kad te volim
I ti voliš mene
Kao što se voli dan život ili leto
Ali kao sati što se redom nižu
a zajedno nikad ne zvone
naše dve senke jedna drugu progone
kao dva šteneta od iste majke
puštena sa istog lanca
ali oba neprijatelji ljubavi
verni samo svom gospodaru
i svojoj gospodarici
Dva šteneta koja strpljivo čekaju
ali drhteći od tuge
da se ljubavnici rastanu
Koja čekaju
da naši životi nestanu
i naša ljubav
pa da im naše kosti bace
a oni ih se dokopaju
sakriju ih i zakopaju
i sebe s njima istovremeno
u pepelu želje
na zgarištu vremena.
Zar i ti imaš
ljudsko srce?
Šta je to nevidljivo
pod tvojim kaputom
što moju dušu
tako snažno dira?
Ti samo izgledaš zastrašujuće -
skupocen balsam
teče sa tvoje ruke.
Iz svežnja maka
u slatkoj opijenosti
ti širiš teška krila duha
i daruješ nam radosti.
Mračne su i neizrecivo tajanstvene,
kakva si i ti,
sreće koje nam
omogućavaju da naslutimo raj.
Kako mi jadno i smešno
izgleda svetlost,
sa svojim šarenilom
a kako prijatno i blagosloveno
smiraj dana.