Ti, koji mirišeš na more, ponesi me kao talas, uroni me u plavetnilo tvog bića.
Biću tvoja tišina i tvoj nemir, tvoja luka i tvoja pučina, peščana obala i jutarnje sunce...
Ti, moje Plavo, voli me plavo.
Nadica Janić
Plakat VII Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala 2016.
Evropski Fejsbuk pesnički festival održan je 15, 16. i 17. aprila 2016. godine na Novosadskom sajmu, u okviru 22. Međunarodnog salona knjiga, u organizaciji Banatskog kulturnog centra i Novosadskog sajma.
Evropski Fejsbuk pesnički festival okuplja pesnike koji svoje stvaralaštvo predstavljaju na Fejsbuku sa ciljem da virtuelnu pesničku komunikaciju pretvori u stvarnu njihovim okupljanjem na Novosadskom sajmu.
Za učešće na Festivalu i za konkurs za Nagradu prijavilo se 482 pesnika iz Srbije i 18 zemalja sveta (Hrvatska, Crna Gora, Slovenija, Makedonija, BiH, Australija, Nemačka, Kanada, SAD, Rusija, Bugarska, Izrael, Švedska, Danska, Japan, Holandija, Francuska, Češka).
Oko 140 učesnika je potvrdilo svoj lični dolazak na Festival, dok su ostali pesnici učestvovali postavljanjem svoje pesme na zidu Fejsbuk stranice Festivala.
U okviru Festivala objavljene su knjige:
Kanonske pesme - knjiga prošlogodišnjeg pobednika Borisa Lazića (Francuska)
jednom ujutro, kada sedeći u krevetu,
zagledana u kolena,
sama pijem kafu;
drugi put, uveče,
kada mi vetar briše suze
dok trčim Svetlosti u susret.
Tada bi već bio mrak
i s nadom bi čekala
novi Dan.
Nadica Janić
19. avgust 2015.
Pisano u danu kada sam prepolovljena, kada čekam da i te dve polovine u meni budu prepolovljene... Nestajem, parče po parče, a htela bih da budem samo Ja, samo ona Alisa koja je crtala i maštala o Princu koji će doći i poljubiti njena usta... Spavala je Alisa i hiljadu godina još, i spavaće samo radi jednog Buđenja.
Polako se njišemo. Postajemo jedno telo. Muzika prožima sva čula. Ruka klizi niz leđa, provlačiš prste kroz kosu, miluješ mi vrat.
Osećam tvoje telo i želim te... želiš me... I tri koraka, u plesu, do postelje. Nežno me spustaš. Opijena tvojim mirisom, dodirom, šapatom, nestajem na putu Sna.
Muzika je prestala. Zavesa se polako njiše. Miris cveća iz vrta i dašak vetra na vratu. Drhtavica. Pružam ruke. Tvoje ime na usnama.
Nečujno si ustao.
Osetila sam kako me nežno pokrivaš, dodiruješ kosu na jastuku. Čujem gugutke.
Mazno se protežem i nastavljam da spavam.
U sobi nemamo sat.
Postoji samo naše vreme
koje merimo dužinom poljupca
i treptajima srca.
Probudila sam se. Pišem započeti tekst pred san: Ulaziš sa poslužavnikom. Spuštaš ga na ormančić pored kreveta. Miris tvog
parfema i kafe. Sedaš na krevet. Uzimaš jagodu sa tacne, stavljaš među svoje usne.
Ukus jagode i toplina tvojih usana. Svežina jutra je u tebi. Ljubiš me nežno.
Mazim ti vrat, provlačim prste kroz kosu...
Ispijamo sa smeškom mirisni napitak.
Soba miriše na Ljubav.
Zavese plešu na povetarcu.
Gugutke su se ućutale.
Tmurno majsko jutro. Na ormančiću pored kreveta „Plava sveska“, tacna sa
ostacima jagoda i roza božur koji sam ubrala uveče, pre kiše. Poželela sam
mirisnu, toplu kafu, njegove oči...