"Senka" (selfi)
Autor: Nadica Janić
TVOG BIĆA SENKA
Biljko moja, znam da nisi sam,
da ti neka travka stabljiku obavija,
po lepoti cveta tebe nedostojna.
Znam da piješ rosu sa zbezda
i mirisom svojim neznanku opijaš.
Vetar vas njiše u zanosu znanom...
Voliš i nju ali mene više.
Biljko moja, i ti znaš da nikada u toj travi,
na mesečini, sa rosom na usnama,
mesto neznanke neću biti ja.
Ali, ti si moja Biljka
i ja sam tvoja Senka.
Poznala sam te pre nego te videh
u sumraku, sa zatvorenim laticama,
žednog rose sa zvezda.
I ti si mene poznao još u zoru.
I čekao si jutro. I čekao si podne. I veče.
I tek u sumrak, poslednji zrak
poslao ti je moju senku:
neuhvatljivu, istu kao ti,
tvog bića - biće,
odraz tebe u nestvarnom.
Nadica Janić
Omaž Teodoru Drajzeru i poemi "Ljudska biljka"
Objavljeno:
ZBORNIK POEZIJE MESOPOTAMIJA 2015.