среда, 11. фебруар 2009.

TREŠNJIN CVET


Bleda koštica
pljunuta, zgažena...
Vlažna zemlja,
smeđa, gnjecava,
u toplom zagrljaju
život joj udahnula.

Malena koštica
treperi od sreće
u beloj haljini
od nežnih cvetova.
Izazovno opija
mirisom čednosti.

"Biću crvena, šapuće,
biću sočna,
biću poželjna".
Črna čavka čeka...
Boji se sićušna koštica
skrivena u prašniku cveta.

Postaće u maju
crvena trešnja:
sočna,
poželjna.
Biće pljunuta, zgažena...
i ponovo spasena.


Nadica Janić

SENKA


Na Dunavu
Tama.

Mesec
pobegao.

Šum
talasa

i krik
Noćne ptice.

Senka
luta

tiho,
avetinjski,

sama...


Nadica Janić

NOTTURNO


Srebrna lasta
u letu bez cilja
slomila je krila.

Na list kestena
glavu je spustila,
oči zatvorila.

Koraci Tame,
i krik Crne ptice.
Prenula se.

Crveno sunce
u krošnji se krilo.
Poslednja nada!

Kestenov list
nežno je grlio,
notturno pevao.

Srebrnu lastu
na listu kestena
Tama je odnela.


Nadica Janić

MIRIS ZEMLJE


Aprilsko veče...
Miris zemlje
uvukao se u sobu
i boji je u tugu.

Bio je april...
Isti miris zemlje,
iste senke na zidu,
samo su reči nestale.

Plavi zumbul
ispija poslednje kapi.
Hladnoća izbija
iz beline papira.

Imao je hrabrosti
i najtopliji osmeh.
Njegove reči
bile su pesma...

Na čistotu beline
praznog papira
iz Beskraja
sleće njegov glas:

"Jedina moja,
ludice moja,
sanjalice lenja
život nije rima."

Smejali smo se
skrivajući očaj.
Bio je april...
Mirisala je zemlja.


Nadica Janić


(Objavljeno u elektronskom izdanju Zbornika radova 
Evropskog fejsbuk pesničkog festivala
održanog u februaru 2010. godine na Sajmu knjiga u Novom Sadu)



ČEKAĆU TE


U poljima plavim
gde vreme i večnost
krst tvore,
gde sve je Jedno,
u sjaju boja
bele, žute i plave
- čekaću te.

U poljima plavim
gde svi ime Ljubav nose,
gde suza nema,
gde su ruke
bestelesno tople,
gde reči ne postoje
- čekaću te.

U poljima plavim
gde se duše
bezvremeno
u Blaženstvo spoje,
obasjana svetlošću,
u haljini satkanoj od duge
- čekaću te.


Nadica Janić

NE BUDI ME


Ponesi me ispod duge
i spusti na oblak beli.
Usne mi nežno ljubi
i šapni: Voleću te život celi.

Zamagljen pogled mi razvedri,
dahom svojim telo mi probudi,
pokloni mi sebe - ljiljan beli
i šapni: Želeću te život celi.

Iz sna me ne budi.
Ljubav moju sa sobom ponesi.
Ušuškaj me u oblak beli
i šapni: Sanjaj me život celi.


Nadica Janić

KAPETANOV SAN


U noći punog meseca
na srebrnoj lađi
prosedi kapetan
uvek sanja isti san:

poljupce s ukusom prošeka,
njen dodir kao morska pena
i slatke žmarce po telu
u postelji toplog peska.

Bili su...
Samo to leto bili su
jedno biće iz dva sveta,
jedna duša u dva tela.

Poslednja noć
u postelji toplog peska...
Plakala je morska pena
u zagrljaju drhtavog talasa.

Sirena broda i krik mladića.
Potrčao je za valom...
Sunce se sakrilo.
Vreme je stalo.

U noći punog meseca
u snu je ljubu…
i nema zvuka
da tišinu razbije.


Nadica Janić

NADA


U noći mladog meseca
uvek otvaram isti spisak želja.
Pratim mu put i radujem se.

A onda dođe vreme punoće.
Pun mesec iza oblaka obećava...
Zatvaram spisak želja i plačem.

Svaka suza je pesma.
Svaka pesma je sećanje.
Svako sećanje je nada.


Nadica Janić

IME MI SAMO ŠAPNI


U tuzi zvezde pogledaj
i sjaj njihov u zenicu primi.
Imi mi samo šapni,
u vetru ću ga čuti
i u mislima ti dotrčati.

Umorno telo oblakom obavi,
na dlan mesec stavi
i u tami me potraži.
Ime mi samo šapni...


Nadica Janić

MAGLA ZA OČI


Pogledaj u nebo.
Ima jedna zvezda
mala...mala...
Videćeš je srcem.

Zovni je
"Iiiiskraaaa"...
i poželi san
za sanjanje.

Poslaće ti
nebeski sjaj.
Od njega se pravi
magla za oči
da san ne ode.


Nadica Janić

VITEŽE TAME...


Pogledaj u zenicu
oka svog.

Tu nema Istine.
Tu počiva bol.

Pogledaj u Nebo
slepilom oka svog

i videćeš:
tu je Bog.


Nadica Janić

GOSPODAR TAME


U Nepovrat
odeš
i opet dođeš.

Odeš
i vratiš se
crnji od Mraka.

U magli
ostaviš
krvavi trag.

Zlurado
stiskaš
zgaženi cvet.

Hladan,
bez pogleda
crnji od Mraka.


Nadica Janić

RASTANAK


Tog jutra
vetar je odlučio
da malo glasnije
probudi lišće.

Tog jutra
ti si odlučio
da breme sujete
sa sobom poneseš.

Tvoje odlaske
nikad ne razumem.
Ostaviš cvet
na pragu...

I kada pomisliš
da cvet vene,
zaboravi moje oči
tog jutra.

Nisam plakala!
Samo je vetar odlučio
da malo glasnije
probudi lišće.


Nadica Janić

EMILY


Nosila je farmerke
i skrivala kosu
ispod crnog kačketa.

Hodala je tromo
u pohabanim patikama
s rancem na leđima.

Živela je u sivoj kući
s kamenom ogradom
na strmoj obali Dunava.

Družila se s rekom,
razgovarala sa vetrom
i grlila paperjaste oblake...

U noći punog meseca
oblači belu haljinu,
pusti dugu plavu kosu.

Vetar joj šapuće:
"Leti, Emi... leti.
Leteti je najbolje!"

"Leteti je najbolje...",
šapuće ujutro Emily
i obuva stare patike.

Sakrila je kosu
ispod crnog kačketa
i otišla tromo - bez cilja.


Nadica Janić

KAO PADAJUĆE ZVEZDE


Svetlost farova i suze...
kao padajuće zvezde.

Žena u crvenom nestaje
u crvenoj tački na pločniku.

Ostavila je poznati miris.
Muzika...njena muzika.

Drhtavim prstima
pojačava ton.

Ovo smo slušali...
Njena pesma.

Nije me poznala?
...Ili se pravi?!

Ulica se sužava.
Vozi u nepoznato.

Svetlost farova i suze...
kao padajuće zvezde.


Nadica Janić

DEVOJKA U CRVENOM


Prodao je za sedam ugašenih zvezda.
Kupio joj crvenu haljinu i crvenu bundu.
Obojila je kosu i nokte u crveno.

Devoka u crvenom stoji na pločniku.
Drhtavom rukom otvara torbicu:
"Cigare...cigare... ma gde su cigare?..."

Dotiče je prstima žutim od duvana.
S uskislim dahom jeftinog pića
nudi joj jednu zvezdu bez sjaja.


Nadica Janić

DEVOJKA S UGLA


Srela sam je
danas,
posle mnogo dana
iščekivanja.

Hodala je
polako,
elegantno,
damski.

Crna kosa
i bela jakna.
Crne oči
ugasle.

Ispijeno lice
tužno.
Usne blede,
stisnute.

Poznala me.
Osmehnula se
i otišla tiho
u svoj svet.


Nadica Janić

BOJE LJUBAVI


Kako da naslikam Ljubav?

Kojom bojom da obojim strepnju?
Koje boje je čežnja?

Bojom sunca obojiću naš susret.
Poljubac ću obojiti u belo.

Naslikaću mesec u tvojoj zenici,
a zvezde na tvom licu.

Bojom neba obojiću naša tela,
a čežnju bojama duge.


Nadica Janić

BLAGODAT


Knjigu nad knjigama
držim u ruci.
Odgovor tražim
- a Bog ćuti.

Otvaram strane.
Mudrost
kroz stihove jurim
- a Bog ćuti.

Knjigu nad knjigama
zatvaram.
Stihove pišem
- a Bog ne ćuti.

Ruku mi vodi,
reči mi slaže.
Dušu mi smiruje
- i ne ćuti.

Blagodat mi daje
i još jedna pesma,
pesma o Tebi
nastaje.


Nadica Janić