These are the days of the endless summer
These are the days, the time is now
There is no past, there's only future
There's only here, there's only now
Oh your smiling face, your gracious presence
The fires of spring are kindling bright
Oh the radiant heart and the song of glory
Crying freedom in the night
These are the days by the sparkling river
His timely grace and our treasured find
This is the love of the one magician
Turned the water into wine
These are the days of the endless dancing and the
Long walks on the summer night
These are the days of the true romancing
When I'm holding you oh, so tight
These are the days by the sparkling river
His timely grace and our treasured find
This is the love of the one great magician
Turned the water into wine
These are the days now that we must savor
And we must enjoy as we can
These are the days that will last forever
You've got to hold them in your heart.
Ti si tu
preda mnom
u svetlosti ljubavi
A ja
Ja sam tu
sa muzikom sreće
Ali tvoja senka
na zidu
vreba svaki tren
mog života
I moja senka
čini to isto
busiju pravi za tvoju slobodu
Zašto kad te volim
I ti voliš mene
Kao što se voli dan život ili leto
Ali kao sati što se redom nižu
a zajedno nikad ne zvone
naše dve senke jedna drugu progone
kao dva šteneta od iste majke
puštena sa istog lanca
ali oba neprijatelji ljubavi
verni samo svom gospodaru
i svojoj gospodarici
Dva šteneta koja strpljivo čekaju
ali drhteći od tuge
da se ljubavnici rastanu
Koja čekaju
da naši životi nestanu
i naša ljubav
pa da im naše kosti bace
a oni ih se dokopaju
sakriju ih i zakopaju
i sebe s njima istovremeno
u pepelu želje
na zgarištu vremena.
Zar i ti imaš
ljudsko srce?
Šta je to nevidljivo
pod tvojim kaputom
što moju dušu
tako snažno dira?
Ti samo izgledaš zastrašujuće -
skupocen balsam
teče sa tvoje ruke.
Iz svežnja maka
u slatkoj opijenosti
ti širiš teška krila duha
i daruješ nam radosti.
Mračne su i neizrecivo tajanstvene,
kakva si i ti,
sreće koje nam
omogućavaju da naslutimo raj.
Kako mi jadno i smešno
izgleda svetlost,
sa svojim šarenilom
a kako prijatno i blagosloveno
smiraj dana.
Zeleno, volim te, zeleno.
Zelen vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.
Opasana senkom
ona sanja na verandi,
zelene puti, kose zelene,
sa očima od hladnog srebra.
Zeleno, volim te, zeleno!
Pod lunom Cigankom
stvari pilje u nju
a ona ih ne vidi.
Zeleno, volim te, zeleno!
Velike zvezde od inja
dolaze sa ribom senke
što otvara put zori.
Smokva trlja vetar
korom svojih grana,
a breg, mačak lupež,
ježi svoje ljute agave.
Ali ko će doći? I odakle?
Ona čeka na balkonu,
zelene puti, kose zelene,
sanjajući gorko more.
-Kume, daću ti
konja za kuću,
sedlo za njeno ogledalo,
nož za njen ogrtač.
Kume, dolazim krvareći
iz Kabrinih klanaca.
-Kad bih mogao, mladiću,
lako bi se nagodili.
Ali ja više nisam ja
niti je moj dom više moj.
Kume, hoću da umrem
pristojno u svojoj postelji
od čelika i, ako je moguće,
sa holandskim čaršavima...
Zar ne vidiš moju ranu
od grudi do grla?
-Trista crnih ruža
pokrivaju tvoj beli grudnjak.
Krv ti vri i miriše
oko pojasa.
Ali ja više nisam ja
niti je moj dom više moj.
-Pusti me bar
na visoke verande,
pusti me da se popnem! Pusti me
na zelene verande.
Verandice mesečeve,
gde kaplje voda.
Već se penju dva kuma
na visoke verande.
Ostavljajući trag krvi.
Ostavljajući trag suza.
Drhtali su krovovi,
fenjerčići od lima.
Hiljadu staklenih defova
ranjavalo je zoru.
Zeleno, volim te, zeleno!
Zelen vetar, zelene grane.
Dva kuma su se popela.
Širok vetar ostavljao je
u ustima čudan ukus
žuči, mentola i bosiljka.
-Kume, gde je, reci mi,
gde je tvoje gorko devojče?
-Koliko puta te je čekala
sveža lica, crne kose,
na toj zelenoj verandi.
Nad ogledalom bunara
Ciganka se njiha.
Zelene puti, kose zelene,
sa očima od hladnog srebra.
Mesečev stalaktit od leda
drži je nad vodom.
Noć je postala intimna
kao mali trg.
Pijani su žandari
lupali na vrata.
Zeleno, volim te, zeleno!
Zelen vetar, zelene grane.
Brod na moru
i konj u planini.
Gde si ti? Gde si ti? Nekadašnja moći...
Hoću da ustanem - a nemoćan sam, kako...
Mladosti! Mladosti! Kao majske noći...
Ko višnja u stepskoj provinciji otišla si polako.
. . .
Bože moj...
Zar je tako blizak čas?
A činilo se... činilo... da smo juče bili...
Zar se i pod dušom ko pod teretom pada...
Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje veđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.
Svoju snagu prepoznaćeš po tome Koliko si u stanju Da izdržiš samoću. Džinovske zvezde samuju Na ivicama svemira. Sitne i zbunjene Sabijaju se u galaksije.
Seme sekvoje bira čistine Sa mnogo sunca, uragana i vazduha. Seme paprati zavlači se u prašume.
Orao nikad nije imao potrebu Da se upozna sa nekim drugim orlom. Mravi su izmislili narode.
Svoju snagu prepoznaćeš po tome Koliko si u stanju Da prebrodiš trenutak, Jer trenutak je teži I strašniji i duži Od vremena i večnosti.
„Na Svetu uvek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo da je nasred neke pustinje ili usred velikog grada. A kad se te osobe sretnu i njihovi se pogledi ukrste, sva prošlost i sva budućnost gube svaki značaj. Samo postoji taj trenutak i ta neverovatna sigurnost da je sve stvari pod suncem ispisala jedna ista ruka, ruka koja je stvorila po jednu dušu blizanku za svaku osobu i koja je u njima probudila ljubav bez koje ni jedan san ljudske rase ne bi imao smisla!“