понедељак, 30. мај 2016.

KAKO SE RAĐA PESMA?





Kako se rađa pesma ili pesnik, pitanje je koje decenijama muči i učene istraživače i stvaraoce. Nisam još naišao na definiciju koja objašnjava sve, koja je sveobuhvatna. Zato se čini da se samo u odlomcima, visprenim i duhovitim trenutnim osvetljenjima, misaonim munjama, koje nam, u mračnim lutanjima, u trenu, pokažu put kroz šumu činjenica i nepoznanica, mogu naći tek slutnje i začeci objašnjenja ove tajne. Skoro bih rekao, prirodne tajne, jer pravi pesnik je neodvojivi deo prirode koja ga okružuje. Njega priroda i rađa, ali zato on - preovlađujući u sebi ono što je samo biološko - ne "peva" (kao slavuj ili bilo koja ptica pevačica) jedino po prirodnim, nego i po društvenopsihološkim porivima i podsticajima, pod dejstvom i svoje društvene i svoje individualne svesti...

Tvrdnja da je poezija magija, da u sebi sadrži čarobno, pa možda, do izvesne mere i u izvesnom smislu, i natprirodno, dokaz je večitog ljudskog bežanja od gole, vulgarne stvarnosti, koja je samo na trenutak lepa, i pokušaj da se što je trenutno u životu lepo u umetničkom delu ovekoveči i učini trajnim. Budući da je pesnikova fantazija ono što doprinosi takvom utisku, shvatljivo je da je ta manifestacija ljudskosti prirodna kompenzacija za sve rugobe i tegobe života. Zato prava umetnost, prava poezija, nije nikako prosto ogledalo stvarnosti, goli, naturalistički odraz stvarnosti. Ona je transponovana, sublimisana stvarnost, pa bi prema tome, za nju samu bilo pogubno da, kao fotografski snimak, liči na predmet svog obrađivanja. Svaka dobra i lepa pesma, tvrdi francuski filozof i esteta Alen, sazreva lagano kao plod, i to prirodni, a ne veštački plod.

Pa ipak, na osnovno pitanje: kako se postiže, pomoću stiha, sugestija magičnog i čarobnog, onaj "šok" koji poezija proizvodi - teško da se može dati sasvim određen i potpun odgovor koji bi sasvim zadovoljio radoznalost pojedinaca. Sve se u diskusijama, na kraju krajeva svodi na snagu talenta pesnikovog, na moć i sposobnost njegovu da odvoji bitno od nebitnog, da iznađe pravu meru između stiha i stiha, pa čak između reči i reči, da u prvobitnom haosu uspostavi prirodan red i sklad, da svojoj mašti niti suviše da poleta, a niti podseče krila. Kako je govorni jezik onaj instrumenat kojim se i pesnik služi, reči koje iz njega izvlači, u određenom međusobnom odnosu, neminovno moraju da dobiju novo zvučanje; inače - nema poezije. Kao svaki dobar muzičar, pesnik mora da ima sposobnost i dar za orkestraciju (rečima, razume se, i njihovom unutarnjom muzikom)...

Ova sasvim ovlašna i nepotpuna skica raznih i srodnih shvatanja o poeziji, uzgred nabačena, nije nimalo slučajna. Ima pesnika koji se mogu i shvatiti i tumačiti po zakonima poetike i metrike, na malerbovski način, a da to ne smeta ni njihovom delu ni onima koji ih tumače; ni poetici ni metrici, uostalom. Ali, zato, ima i pesnika koji su pretežno zvuk, fluid, san; pesnika kod kojih se tek zbirom neuhvatljivih i neulovljenih sazvučja, odnosa reči, muzike i ritma, pa i aritmike, sklada i nesklada, utapanja sadržine u formu i obratno, u tekstu i podtekstu, u tonu, tamnilu i svetlosti, i njihovoj uzajamnoj vezi i igri - u svim tim i sličnim manifestacijama duha u čula ispoljava, sa većom ili manjom merom uspeha, sa većim ili manjim intenzitetom i senzibilnošću, poetska slika sveta. Takvi pesnici, koje izvesni estetičari ubrajaju u pripadnike takozvane "apsolutne lirike", ne mogu se objasniti ni osvetliti tradicionalnom i tradicionalističkom metodom prilaženja njihovom delu. Ako bismo se poslužili analogijom, moglo bi se reći da je takva poezija najsličnija i najpribližnija - muzici.


Priredila: Nadica Janić



субота, 14. мај 2016.

VELVET




"Velvet"
Foto (selfi): Nadica Janić 

Dlan na njegovom obrazu.
Trenutak sreće.
„Zvaću te Velvet“,
šapnuo je.
Zagledani u oči
tren je postao Večnost.

U noći punog meseca
tražila ga je u nesanici.
Sa ogrtačem od želja
lebdela je preko polja.
Visina je opijala,
srce treperilo.

„Velvet“,
nosio je vetar.
Glas je bio sve bliži.
Mesec je obasjao kuću
pored tri breze.
Spustila se u letu.

Senka na vratima.
Raširene ruke,
kao grane na vetru,
podrhtavale su.
Zagrlio je željno.
Osetio je baršun na licu.

Vetar je zgrnuo ogrtač.
Žestina njegovog zagrljaja
bolno se odbila.
Vetar je bio sve jači.
Senka njenog tela
drhtala je na vratima.

Ruka klizi
po svilenom jastuku.
Baršunasti dlan
na njegovom obrazu.
„Velvet“... nestaje glas
 u krošnjama breza.


Nadica Janić




















EVROPSKI FEJSBUK PESNIČKI FESTIVAL će se po osmi put održati 11. i 12. marta 2017. godine na Novosadskom sajmu, u okviru 23. međunarodnog Salona knjiga, u organizaciji Banatskog kulturnog centra i Novosadskog sajma. Učesnici ovogodišnjeg festivala automatski postaju državljani Pesničke republike koja proistekla iz ovog festivala.

Veza: Blog BANATSKI KULTURNI CENTAR

недеља, 24. април 2016.

BELO




Foto: Nadica Janić

Cvetna nedelja.
Kiša.
Bele margarete
uzdigle glavu.

Sećanja...
kao rasute latice
po stazi
u Nepovrat.

Belo u meni.
Čistota neostvarenog.
Lakoća oproštenog.
Nada u Večnost.


Nadica Janić




 

субота, 5. март 2016.

MESTO GDE SU VRANE VESELE


"Ne okreći se kada odlaziš".


"Molitva"
(mixed media; 15 x 10 cm)
Autor: Nadica Janić


U aleji tišine
senka me prati
između kamenih ploča.
Što sam bliža Njemu
usporavam korak.

Da li si u okamenjenom svetu
ili na cvetnoj livadi?
Da li si u večnoj tišini
ili samo u prolaznosti
mog sećanja?

Da li su srećni zaspali
mali u svojoj prolaznosti,
zgrčeni u svakodnevici,
bez zapisa o njima, bez dela,
posle trpeze blaženih?

Da li su u večnoj svetlosti
velikani, ovenčani delima,
jednostavni u lepoti duše,
tužni u samoći nadahnuća
i muci duha u stvaranju?

Zadušnice.
U rukama kese.
Na grobovima prostirke.
Ispijaju rakiju, meze.
Na licima skorela tuga.

Skrivene vrane,
družbenice duša,
čekaju veče i maglu.
U aleji tišine ostaju mrve
za poslednje.

„Ne okreći se kada odlaziš“,
čujem Njegov glas.
Okrenula sam se.
Senka je prekrila ploču.
U suzi je nestao Njegov lik.



Nadica Janić 


Posvećeno mom školskom drugu koji je preminuo u domu za stare.
Kada smo se pozdravljali na kraju posete, govorio mi je:
"Ne okreći se kada odlaziš".
Mnogo kasnije, saznala sam da je posle moje posete dugo plakao na klupi.
Uveče bi ga uvodili u sobu.

Pri poslednjoj poseti, najavila sam se na prijemnom.
Okretala je svesku dežurna sestra, mirno, dugo.
"Nije više živ", i kratak, hladan pogled.

Hodam nizbrdicom prema Studentskom Gradu. Poželela sam da taj hod večito traje. Osećaj koji prija, rasterećenje, hod ka nečemu što će doneti odgovor.

Bilo je divno prolećno veče.

Veza: Blog GOVOR DUŠE

PAR



петак, 4. март 2016.

ISTINA




"Svitanje"
Foto (selfi): Nadica Janić


Veruj mi.
Moji koraci imaju tragove peska.
U kosi su spleteni  divlji vetrovi.
Koža mi na bagrem miriše.

Veruj mi.
Sunce je zašlo iza mog ramena.
U očima je boja sete.
Magla je moj ogrtač.

Veruj mi.
To se samo moja Senka
poigrava na vetru...
Postojim u Okovima Reči.

Istina srca i drhtaji tela
samo su Tebi poznati -
reči koje igraju čudesni ples
u Tvojim očima boje svitanja.


Nadica Janić







Zbornik poezije "Sinđelićeve čegarske vatre" Niš, 2017.

Pesma "Istina" je objavljenja u 27. Zborniku radova Međunarodne pesničke manifestacije ČEGARSKE VATRE, "Sinđelićeve čegarske vatre", Niš, jun 2017. u izdanju Udruženja pisaca "Glas korena" iz Niša. 

"Zbornici su sakupljači vatre pesmonosača koji kliču slobodi nad slobodama, ljubavi nad ljubavima darovanih po volji Svedržitelja. Svi pesnici, učesnici su neporaženo trajanje, a Čegarske vatre nepokor. I dobro je što je tako!

Snažnim metaforama, jarkim poetskim slikama, modernim asocijacijama i novim izražajnim pesničkim oblicima, doneli su nesvakidašnje emocionalno strujanje sa svih meridijana, obnavljajući i zidajući duhovne mostove prijateljstva."

Jovica Đurić Major

Iz predgovora Zbornika "Sinđelićeve čegarske vatre".

уторак, 16. фебруар 2016.

NEDOKUČIVO




"Začarani val povratka"
 (akril, pesak; 60 x 80 cm)
Autor: Nadica Janić

ONA

Žar Ptica
sa kojom su zatvoreni vetrovi.
Kavez okačen iznad večite vatre.
Krila stegnutih, sanja plavo i čeka
grom koji će odvaliti bravu skučenosti.

ON

Tirkizno More
gde su zaspale umorne sirene.
U njegovim očima ogleda se nebo
i mirno čeka suton i njegovu Žar Pticu.
„Doći će“, kao uzdah šumi talas u suton.


Nadica Janić

среда, 20. јануар 2016.

IME...


Eho besane noći

Ona:

Ime mi samo šapni.
Čuću ga
u besanim noćima,

u kišnim jutrima,
u magli i bespuću.
Ime mi samo šapni
i znaću da sam na tvom putu
sve bliža svetlosti.

On:

Tvoje ime je sa mnom.
U mislima,
u srcu
napisano,
prošaputano,
bezglasno uzvikivano:

silno te volim,
bolno želim.

Ona:


Ime mi je nada.
Ako ga ti ne izgovoriš
moja vera je uzaludna.
Ime mi samo šapni
i biću tu -
u tvojim noćima,
u tmurnim jutrima,
Tvoja Nada.


Nadica Janić










O Festivalu

9. evropski Fejsbuk pesnički festival održaće se 10. i 11. marta 2018. godine na Novosadskom sajmu, u okviru Međunarodnog sajma knjiga, u organizaciji Banatskog kulturnog centra i Novosadskog sajma.

Festival svake godine okuplja, u virtuelnom i stvarnom svetu, oko 500 pesnika iz 20-ak država sveta, koji svoje stvaralaštvo predstavljaju na Fejsbuku, sa ciljem da njihovu virtuelnu pesničku komunikaciju pretvori u stvarnu gostovanjem na Novosadskom sajmu. Pesnici koji nisu u mogućnosti da prisustvuju Festivalu učestvuju virtuelnim putem preko Fejsbuka postavljanjem svoje pesme na Fejsbuk stranici Festivala.

Evropski Fejsbuk pesnički festival pokazuje da je poezija univerzalna tvorevina ljudskog duha koja ne priznaje granice i barijere između pesnika, nacija, država i jezika.